Priča o Yani
Nalazim svoje mjesto, svoj glas i svoju budućnost
Primorana pobjeći iz Ukrajine, Yana Stepaniuk došla je u Mađarsku samo s nadom.
Kad zatvorim oči i mislim na dom, čujem glazbu
Kao dijete u gradu Zaporizhzhia, moj se život vrtio oko glazbe: satovi klavira, natjecanja, koncerti, i najvažnije od svega, bandura. Nacionalni instrument Ukrajine postao je moja strast, moj glas, moj način izražavanja svih emocija za koje riječi nisu dovoljne. Svirala sam, putovala i sanjala o budućnosti punoj glazbe. Ali rat je sve utišao.
Onog dana kad je sve počelo, bila sam s prijateljicom. Nazvala me majka. „Počeo je rat.” Nisam mogla vjerovati što čujem. Isprva je sve bilo tiho. Zatim su krenule sirene, a nakon toga i rakete. Zgrada oko mene se tresla. Strah je preuzeo moje tijelo, a na umu mi je bila samo jedna misao – moja obitelj. Moja majka. Što će biti s njima? Što će biti sa mnom? Morala sam otići. Nije bilo drugog izbora.
Dobrota stranaca
Spakirala sam što sam mogla ponijeti i krenula sama. Moje je putovanje počelo 8. ožujka 2022. godine. Iz Ukrajine sam otišla u Poljsku, preko granice u nesigurnu budućnost. Jedan je muškarac primijetio da sam sama. Njegova žena i dijete su također bježali i ponudio mi je da putujem s njima. U tom trenutku straha, dobrota potpunog stranca dala mi je zrnce nade. Zajedno smo doputovali u Krakow.
Ured za izbjeglice nam je osigurao smještaj za prvu noć, ali kad sam se probudila čekao me novi izazov: nije bilo prijevoza za Budimpeštu. Obuzeli su me strah, iscrpljenost i neopisiv osjećaj izgubljenosti. U suzama sam nazvala majku. „Ne mogu ovo,” rekla sam joj. Ohrabrila me i nekako sam skupila snagu. Provjerila sam vozni red vlakova – jedan je polazio za Budimpeštu za 20 minuta. Kupila sam kartu, ukrcala se na vlak i držala dah dok nismo stigli. Imala sam 18 godina i bila sama u novoj zemlji, s tek nekoliko stvari i bez znanja jezika. Tri sam dana provela kod prijatelja, a uz pomoć volontera pronašla sam mjesto za život.
Prevladavanje jezičnih barijera
Žena iz Mađarske otvorila mi je vrata svog doma na godinu i pol, živjela sam s njom i privikavala se na novi način života – za koji mi je tijekom svakog razgovora trebao Google Translate. Netko od prijatelja moje domaćice je poznavao nekoga u tvrtki IKEA. Tražili su zaposlenike. Dobila sam priliku za razgovor, a nekoliko dana kasnije i ugovor. Po prvi put nakon odlaska od kuće imala sam stabilnost. Posao je značio da imam prihode i neovisnost. Značio je da mogu obitelji poslati novac, a njima je bio potrebniji nego meni.
Od 15. godine shvaćala sam vrijednost rada. Moja obitelj nije bila bogata. Htjela sam zaraditi svoj novac, ne ovisiti o roditeljima. Sad mi u Budimpešti posao pruža i svrhu. Omogućio mi je izgradnju života po mojim pravilima. Jezik je bio moj sljedeći izazov. U Zaporizhzhiji sam počela učiti engleski. Ali ovdje, gdje jako malo ljudi govori ukrajinski, bilo mi je teško. Kod kuće, moja domaćica i ja svakodnevno smo se oslanjale na Google Translate.
„Htjela sam podijeliti neki dio sebe i ostaviti za sobom nešto važno.“
Prevladavanje barijera
Na poslu su mi kolege pomagali s prevladavanjem barijera. Polako sam iz dana u dan postajala bolja. Jednog sam dana shvatila da mogu razumjeti ljude bez da ih moram pitati da ponove. Osjećaj je bio gotovo čudesan. A uz jezik je došlo i povezivanje. Pronašla sam prijatelje: prijatelje iz Ukrajine, prijatelje iz Mađarske, prijatelje diljem svijeta. Šetali smo parkovima, posjećivali muzeje, igrali društvene igre i po prvi put u jako dugo vremena nisam se osjećala tako usamljeno. Ali srce mi je i dalje bilo s obitelji.
Svakodnevno zovem majku – ponekad i triput dnevno ako se na vijestima spominje Zaporizhzhia, u strahu sam. Odmah zovem. Moram znati da je sigurna. Jednom je eksplozija blizu našeg doma razbila prozore i baku je pogodio okvir koji je pao. Preživjela je, ali sad su prozori zatvoreni drvom i plastikom. Ne mogu vidjeti nebo. Molim ih da se presele zapadnije, bliže mađarskoj granici. Brat mi je u vojsci, očuh ne može otići ili će ga prisilno unovačiti, a baka odbija napustiti svoj dom. Sa 17 sam izgubila oca. Bilo mi je tako teško nastaviti sa životom. Ne mogu podnijeti još jedan gubitak.
Nade za budućnost
Sanjam da ću jednom otvoriti malu glazbenu školu, mjesto gdje djeca mogu doći otkrivati čaroliju glazbe. Baš kao što sam i ja. Htjela sam podijeliti neki dio sebe i ostaviti za sobom nešto važno. Možda postanem pjevačica ili glumica. Nisam sigurna što sve budućnosti donosi, ali znam da me rad spasio. Pružio mi je svrhu, neovisnost i sposobnost pomaganja obitelji.
Za izbjeglice poput mene, posao nije samo rad. Prvi je korak prema ponovnoj izgradnji života. Most između preživljavanja i pripadanja. I više od ičega pokazuje da smo zajedno bolji.
