Iz Demokratske Republike Kongo do Zimbabvea – upoznaj Barthelemyja
Zovem se Barthelemy Mwanza i imam 28 godina. Pobjegao sam iz Demokratske Republike Kongo (DRK) 2012. i došao u Zimbabve. Došao sam sam, ali sam se spojio sa sestrom koja je već bila tamo.
Moji su roditelji pripadali dvama različitim plemenima – otac mi je bio iz plemena Kasai, a majka iz Južnog Kivua. Među tim je plemenima bilo sukoba – i bio bih primoran pridružiti se skupini iz Južnog Kivua kad mi je bilo 18.
No ta skupina ubija ljude i radi loše stvari. Da se nisam pridružio, ubili bi me. Pobjegao sam iz svoje zemlje da spasim vlastiti život.
Da bih došao u Zimbabve, morao sam putovati brodom iz DRK-a u Zambiju. Od tamo sam kamionom došao u glavni grad Zimbabvea, Harare, gdje sam upoznao ljude koji pomažu izbjeglicama. Smjestili su me na autobus i tako sam stigao u izbjeglički kamp Tongogara u Zimbabveu gdje sam sada.
Sa svojim se roditeljima nisam čuo od 2012. Crveni križ ih još uvijek traži. Možda ću ih jednog dana pronaći. Još uvijek čekam.
Slijedi svoje strasti
U DRK-u sam uživao u životu. Družio sam se s prijateljima, radio s mladima (to je moja velika strast) i puno učio jer sam oduvijek htio biti novinar.
Novinarstvo je moja strast od kad sam kao dijete vidio vijesti. To me inspiriralo i počeo sam se igrati s mikrofonima. Jednog sam dana naišao na priliku da saznam o zaposlenju na televiziji. Obitelj me odvela tamo i kad sam došao doma, bio sam jako uzbuđen.
U DRK-u sam sanjao o tome da obrazujem mlade ljude. No kad sam stigao u kamp u Zimbabveu, vidio sam puno talentiranih mladih ljudi koji izrađuju stvari. Da bih im mogao pomoći, odlučio sam da trebam komunicirati o njihovim talentima na međunarodnoj razini. A to mogu učiniti kroz novinarstvo.“
BarthelemyNovinar koji radi s mladima
To je dugoročan cilj i još uvijek tražim stipendije kako bih mogao završiti preddiplomski ili diplomski studij, ali to je moj san. Već sam uspio objaviti nekoliko priča na nacionalnoj razini. Sljedeći je cilj međunarodna razina.
Suočavanje s izazovima
U DRK-u mi je bilo teško prilagoditi se jer nisam govorio lokalni jezik.
Imao sam i problema u pristupu osnovnim potrebama. U DRK-u sam navikao raditi da zaradim nešto novca, no ovdje mi nije dozvoljeno raditi. Prvo sam primao mjesečnu naknadu koja je iznosila 15 američkih dolara. To nije bilo dovoljno.
Kad sam stigao u kamp, usporedio sam svoje živote – život koji sam ostavio kod kuće sa životom ovdje. Prvo sam spavao u trgovini s lošim krovom; kad je kišilo, voda bi mi ulazila u kuću. Plakao sam i zamišljao što bi bilo da sam ostao u DRK-u.
S vremenom sam shvatio da plakanjem neću ništa promijeniti. Umjesto toga, uključio sam se u rad u zajednici – i tako sam izgradio svoju budućnost. Optimističan sam. Što god da se dogodi, samo gledam prema naprijed.“
BarthelemyNovinar koji radi s mladima
Autor: © UNHCR/Dana Sleiman
Postao sam i socijalni radnik za djecu u sklopu organizacije Terre Des Hommes. Nakon stečenog iskustva u te dvije različite vrste rada, nominiran sam da budem supredsjednik Globalnog savjetodavnog vijeća za mlade UNHCR-a. Sada sam napredovao s mjesta supredsjednika.
Danas radim kao nadzornik za zaštitu UNHCR-a. Spajam izbjeglice s uredom UNHCR-a. Također sam bio u prilici prikupljati financijska sredstva za određene inicijative za mlade. Uz to, uglavnom pomažem mladim ljudima s njihovim problemima. Pišem poruke e-pošte i pomažem u pravnim pitanjima, na primjer.“
BarthelemyNovinar koji radi s mladima
Kada sam došao ovdje, surađivao sam s jednom osobom iz UNHCR-a. Uistinu me nadahnuo. Čak i kada ništa nije mogao dobiti od mene, uvijek mi je rado pomogao. Zato sada svaki put kad vidim osobu koja je suočena s nekim problemom, osjećam da mogu pomoći. To je moj unutarnji pokretač.
Ponosan sam što sam izbjeglica
Kad si izbjeglica, to donosi određena ograničenja. Nemamo ista prava kao drugi. Isto tako, sam naziv „izbjeglica” sa sobom nosi određene prepreke. Zbog toga ne mogu pristupiti određenim stipendijama, a kad putujem, uvijek me zaustave i dvaput provjeravaju moju vizu – dok je svima drugima lakše. A postoji i stigma. U Harareu postoje ljudi koji ne žele da ih se naziva izbjeglicama. A ja? Ja sam ponosan što sam izbjeglica. Primjerice, u gradu često nosim majicu na kojoj piše „izbjeglica”.
Ponosan sam jer mi je izbjeglištvo pomoglo da ostvarim neke svoje snove. Umjesto da žalim zbog teškoća koje su me zadesile, mislim da je bolje pretvoriti ih u priliku radi podizanja svijesti, pružanja pomoći drugim izbjeglicama ili ostvarivanja vlastite vizije.“
BarthelemyNovinar koji radi s mladima
U DRK-u nikad nisam putovao ili sudjelovao u međunarodnoj organizaciji. No od 2017. putujem. Čak sam posjetio i New York. Ne žalim što sam postao izbjeglica.
Mudre riječi
Kad se ne osjećam dobro, pomaže mi da se prisjetim da imam snove – kao što je onaj da postanem novinar. Isto tako, pokreću me i ljudi koji mi dolaze da im pomognem. Ako nisam optimističan, obeshrabrit ću ih. Zato mi zajednica za koju se zalažem daje snagu.
Za mene riječ „dom” znači identitet koji se ne mijenja, bez obzira na sve. Napustio sam svoju zemlju radi Zimbabvea – ali još uvijek ne osjećam da se moj identitet promijenio. Ne mogu ga odvojiti od sebe; on mi je u krvi. Čak i u sportovima uvijek podržavam timove iz Konga.“
BarthelemyNovinar koji radi s mladima
Želim da ljudi shvate da su izbjeglice kao i svi drugi. Jedina je razlika ta da su nas određene situacije natjerale da napustimo svoje zemlje. Izbjeglicama bi trebalo omogućiti da uživaju ista prava kao i građani. Imamo vještine kao svi drugi i potrebne su nam prilike da ih razvijamo kako bismo mogli pružati potporu samima sebi i drugima.
Ako bih trebao drugim izbjeglicama dati savjet, on bi bio da surađuju i zajedno rade. Tako smo jači. Rekao bih i da se izbjeglice ne bi trebali obeshrabriti. Trebali bismo riječ „izbjeglica” upotrebljavati kao priliku za podizanje svijesti i postizanje naših ciljeva.
